Robotsko zavarivanje zavisi od stanja koje je lako podcijeniti tokom ranog planiranja automatizacije: pravi spoj se mora pojaviti u predvidljivom odnosu prema robotu-ili sistem mora biti u stanju da otkrije kada to nije slučaj. Robot može izuzetno dosljedno reproducirati programiranu putanju. To postaje korisno samo kada obradak, učvršćenje i geometrija spoja ostanu dovoljno konzistentni da putanja ostane relevantna.
Princip upravljanja je jednostavan:
Robot ne može kompenzirati varijabilnost koju ne može otkriti.
Zatokonzistentnost dijelova za robotsko zavarivanjei pričvršćivanje nisu sekundarni problemi alata. Oni određuju da li se isti program može pouzdano ponovo koristiti iz jednog proizvodnog ciklusa u drugi.
Zašto je robotima potrebna predvidljiva lokacija dijela
Svaki robotski program zavarivanja sadrži pretpostavke o fizičkom dijelu.
Kada se put zavarivanja uči ili generiše, sistem efektivno pretpostavlja da:
dio će zauzeti očekivanu poziciju;
njegova orijentacija će ostati dosljedna;
varijacije dimenzija će ostati unutar prihvatljivog raspona; i
stvarni zglob će izgledati dovoljno blizu programirane putanje.
Ako te pretpostavke ostanu važeće, robot može ponavljati programirani ciklus kretanja za ciklusom. Ako se dio pomjeri, robot ne zna automatski da se nešto promijenilo.

Razmotrite jednostavnu fiksaciju s dvije klinove za lociranje i čvrstim graničnikom. Program robota je razvijen tako da se radni komad naslanja na te datume. Programirana putanja zavarivanja stoga odražava očekivani odnos između učvršćenja i spoja.
Sada pretpostavimo da se prskanje od zavara nakuplja na jednoj površini za lociranje i sprječava da sljedeći dio potpuno nasjedne.
Slijed postaje:
Dio ne sjedne u odnosu na referentnu vrijednost → pomaci radnog komada → stvarni pomaci spoja → robot slijedi originalnu putanju → zavar je pomjeren u odnosu na spoj
Robot možda još uvijek pravilno ponavlja svoju zapovijedanu putanju. To je ista razlika između ponovljivosti-nasuprot-tačnosti o kojoj smo ranije govorili, ali ovdje je bitna operativna posljedica: bolja ponovljivost robota čini stabilnu prezentaciju dijela važnijom, a ne manje važnom. Robot koji se pouzdano vraća u istu tačku će također pouzdano reproducirati posljedice pogrešno lociranog dijela.
To ne znači da svaka robotska aplikacija zahtijeva izuzetno stroge tolerancije komponenti. Prihvatljiva količina varijacija zavisi od dizajna spoja, procesa zavarivanja, veličine perle, strategije senzora i zahteva za kvalitetom.
Pravo kvalifikaciono pitanje je:
Hoće li stvarni spoj ostati unutar procesnog prozora programiranog zavara dovoljno često da radi pouzdano?
Ako je odgovor ne, rješenje može uključivati bolju proizvodnju uzvodno, poboljšano držanje rada, senzor, redizajn procesa ili-u nekim aplikacijama-zadržavanje ručnog zavarivanja.
Ponovljivost robota u odnosu na tačnost zavarivanja
Kako pribor utječe na kvalitet zavara
Robotski uređaj za zavarivanje čini mnogo više od toga da drži radni komad dok ga robot zavari. On uspostavlja fizičku referencu koja povezuje proizvodni dio sa robotskim programom.
Drugim riječima: učvršćenje pomaže u definiranju gdje robot vjeruje da spoj postoji.
To čini performanse uređaja dijelom kontrole procesa zavarivanja.
Ponovljivi datumi
Uređaj mora locirati dio prema karakteristikama koje su dovoljno stabilne i ponovljive. Igle, graničnici, ugnjezde, površine za lociranje ili druge referentne karakteristike određuju položaj obratka u odnosu na koordinatni sistem ćelije. Važno pitanje nije samo da li se dio može stegnuti. Radi se o tome da li se ponovljeni dijelovi lociraju iz istih značajnih geometrijskih referenci.
Ako učvršćenje upućuje na karakteristiku koja se značajno razlikuje od dijela do dijela, sama učvršćenje se može konzistentno locirati dok se zavareni spoj još uvijek kreće.
Na primjer, lokator može više puta pozicionirati osnovnu ploču, ali ako se uzvodno{0}}formirana prirubnica razlikuje u odnosu na tu osnovnu ploču, spoj koji se nalazi na prirubnici se i dalje može pomjeriti. Dobra strategija učvršćenja stoga počinje razumijevanjem koje karakteristike dijela zapravo kontroliraju lokaciju zavara.

Part Orientation
Uređaj također mora kontrolirati orijentaciju. Mala ugaona promjena na jednom kraju velikog zavara može stvoriti mnogo veću pozicijsku razliku na udaljenom spoju. Ovo može biti posebno važno za okvire, duge izrade i sklopove sa spojevima koji se nalaze daleko od primarnih podataka. Učvršćenje mora kontrolirati stupnjeve slobode koji materijalno utječu na putanju zavarivanja, a ne samo spriječiti da se dio prevrne ili da se vidljivo pomjeri.
Stezanje
Stezanje održava odnos uspostavljen od strane lokatora. Premalo ograničavanja može omogućiti pomicanje komponenti tokom rukovanja ili zavarivanja. Loš položaj stezaljki takođe može dozvoliti otvaranje praznina kako se sklop zagreva. Ali više stezanja nije automatski bolje. Pretjerano ili loše planirano stezanje može otežati utovar, ometati pristup gorioniku, sporo vrijeme ciklusa ili dovesti dijelove u stanje koje se mijenja nakon otpuštanja. Za automatizaciju, cilj je ponovljivo ograničenje praktičan pristup utovaru i zavarivanju.
Kontrola zazora u zglobovima
Učvršćenja također mogu uticati na{0}}uklapanje zglobova. Ako je proces zavarivanja bio validiran oko određenog raspona zazora, držanje rada bi trebalo pomoći da se proizvodni spojevi održe unutar tog raspona gdje je to praktično. To može značiti kontroliranje položaja komponente prije zavarivanja, podupiranje dugih elemenata ili sprječavanje podizanja dijelova s površina za lociranje tokom stezanja.
Kontrola razmaka je posebno važna jer robot ne treba samo da pronađe spoj. Proces zavarivanja i dalje mora biti sposoban da proizvede prihvatljiv zavar nakon što tamo stigne. Senzorski sistem može otkriti pomaknuti šav, na primjer, ali to ne rješava automatski preveliki razmak u zglobu.
Torch Access
Uređaj može savršeno locirati dio i još uvijek učiniti automatizaciju nepraktičnom ako blokira gorionik. Pristup robota se mora uzeti u obzir uz preciznost lociranja.
Stege, grede za učvršćivanje, klinovi za lociranje, oslonci i strukture pozicionera mogu ometati:
pristupni ugao baklje;
isticati-zahtjeve;
razmak zapešća robota;
zazor plinske mlaznice;
senzori{0}}praćenja šavova; ili
kretanje između zavara.
Evo zaštorobotski aparat za zavarivanjedizajn treba procijeniti zajedno s robotskim dosegom, geometrijom gorionika i redoslijedom zavarivanja, a ne nakon što je program robota već definiran.
Distortion Management
Fiksture takođe utiču na ono što se dešava nakon pokretanja luka. Toplina zavarivanja može odvojiti komponente od njihove nominalne geometrije. Uređaj će možda morati da ograniči kretanje, podrži kritične karakteristike ili da radi zajedno sa sekvencom zavarivanja kako bi kasnije spojeve zadržao u prihvatljivom rasponu položaja. To ne znači da uređaj treba jednostavno nadjačati svaki termički pokret. Ispravna strategija zavisi od sklopa. Pretjerano zadržavanje može dovesti do vlastitog naprezanja ili otežati uklanjanje dijelova.
Ključno pitanje automatizacije je da li izobličenje ostaje dovoljno predvidljivo da naknadni robotski zavari i dalje naiđu na spoj gdje se očekuje. Učvršćenje stoga nije samo mehanički dodatak. On kontrolira sučelje između varijacije dijela, geometrije zavara, programiranja robota i stabilnosti procesa.
Kada praćenje šavova ili vizija postanu neophodni

Ne može se svaki dio učvrstiti tako precizno da se zglob pojavljuje na potpuno istoj lokaciji u svakom ciklusu. Tu senzibilizacija može postati vrijedna.
Osnovna odluka je da li robot treba da pretpostavi gde se nalazi spoj ili da izmeri neki aspekt gde se zapravo nalazi spoj pre ili tokom zavarivanja. Tehnologije koje se koriste u ovu svrhu mogu uključivati senzor dodira, lasersku ili viziju-baziranu lokaciju spoja, putem-praćenja šavova luka i druge prilagodljive metode senzora u zavisnosti od procesa zavarivanja i primjene. Robotsko praćenje šavova zavarivanja je posebno korisno kada su varijacije ograničene i dovoljno strukturirane da ih sistem otkrije i ispravi.
Potencijalne aplikacije uključuju:
spojevi sa predvidljivim varijacijama položaja;
veliki zavari kod kojih se male dimenzionalne greške nakupljaju na udaljenosti;
dugi šavovi koji se pomiču zbog tolerancije izrade;
sklopovi pod utjecajem termičke distorzije;
dijelovi koje je teško savršeno pričvrstiti;
uzvodna proizvodnja koja je općenito kontrolirana, ali nije dovoljno precizna za fiksni put;
i porodice proizvoda u kojima se lokacija zgloba mijenja unutar poznatog raspona.
Kritična fraza je unutar poznatog raspona. Sensing proširuje prozor procesa. To ne čini prozor procesa beskonačnim. Vizioni robot za zavarivanje, na primjer, može biti u stanju da locira šav koji se pomaknuo nekoliko milimetara od nominalnog u zavisnosti od senzora, tipa spoja, stanja površine i integracije. Ali otkrivanje zajedničke lokacije nije isto što i ispravljanje svakog temeljnog problema proizvodnje.

Nekoliko različitih problema se često grupiše pod riječju "varijacija", iako zahtijevaju različita rješenja.
Otkrivanje pomaknutog zgloba
Ako se cijeli spoj pomaknuo, ali njegova geometrija ostaje prihvatljiva, senzor može omogućiti robotu da pomakne ili prati putanju zavarivanja. Ovo je klasičan problem senzora.
Ispravljanje kvara učvršćenja
Ako je dio pogrešno umetnut, stezaljka je pokvarila ili se datum učvršćenja značajno pomaknuo, senzor može otkriti da nešto nije u redu. To ne znači nužno da se proizvodnja treba nastaviti. U nekim slučajevima ispravan odgovor je zaustaviti ciklus i ispraviti problem učvršćenja ili učitavanja umjesto da se od robota traži da kompenzira stanje izvan validirane postavke.
Ispravljanje varijabilnosti dimenzija
Ako se dimenzije komponenti razlikuju, senzor može pomoći u lociranju rezultirajućeg spoja. Ali varijacije dimenzija također mogu promijeniti zazor, ugao spoja, pristup ili potreban volumen zavara. Pronalaženje šava ne garantuje da će originalni parametri zavarivanja ostati odgovarajući.
Ispravljanje nestabilnosti procesa
Sensing također ne može automatski riješiti nepovezane probleme zavarivanja kao što su kontaminacija, neprikladni parametri, nedosljedni zaštitni plin, loše dovođenje žice ili promjene{0}} stanja materijala. Robot može tačno znati gdje se nalazi spoj i još uvijek proizvesti neprihvatljiv zavar ako je sam proces zavarivanja nestabilan.
Ova razlika sprječava da sensing postane sveobuhvatno{0}}opravdanje za automatizaciju loše kontrolirane proizvodnje.
Korisno kvalifikaciono pravilo je:
Stabilni dio i spoj → fiksni program mogu biti dovoljni
Predvidljiva, ograničena varijacija → sensing može poboljšati pouzdanost
Vrlo nepredvidiva geometrija ili uvjeti procesa → ručno zavarivanje ili redizajn procesa uzvodno mogu biti prikladniji
Taj okvir je realističniji od pretpostavke da sistem vizije ili tragač šavova može pretvoriti nekontrolisanu varijaciju u kontrolirani robotski proces. Svrha sensinga je upravljanje specifičnim, razumljivim izvorima varijacija. Trebao bi nadopunjavati dizajn zvučnih dijelova, kontrolu proizvodnje i pričvršćivanje-a ne zamijeniti ih.
Spremni za implementaciju robotskog zavarivanja?
Pošaljite nam vaše zahtjeve za dijelove i proizvodnju kako biste dobili prilagođene prijedloge i ponude radne ćelije.
FAQ
